Konferencijom koja se bavi neoliberalizmom i Istočnom Evropom preuzeli smo određeni rizik, već na retoričkoj razini. Metodološki rizik utoliko što spajamo dva imena koja označavaju najviše i najmanje. Naime, s jedne strane imamo označitelj sa skoro nepreglednim opsegom: neoliberalizam tako danas označava sve od mjera popravaka razbijenih prozora u gradskim četvrtima ili svakodnevnog stresa na poslu pa do mešetarenja globalnih visokih financija i političkog intervencionizma. S druge pak strane Istočna Evropa – regija čija poslovično pretpostavljena manjkavost i deficijentnost pozitivno, pa možda čak i bilo kakvo, određenje čine naizgled nedostižnim.

Najviše i najmanje, sve i ništa. Nije li to retoričko-logička konvergencija koja Istočnu Evropu i neoliberalizam dovodi u vezu, kako prenapregnutost značenjskih određenja pojma “neoliberalizam” u jednom trenutku rezultira da taj skup svim mogućih značenja ne objašnjava ama baš ništa?

Čini nam se da je upravo to slučaj i da takva konvergencija neoliberalizma i Istočne Evrope u značenjsku neodredljivost i analitičku neupotrebljivost tjera da se dislociraju prihvaćeni modeli tumačenja i djelovanja.

Za ogledni primjer uzeli smo gradski prostor kao paradigmatski slučaj neoliberalnih strategija i otpora istima. To nije jedini mogući način da se praksa neoliberalizma dovede u pitanje, no – nama se barem čini – to je vjerojatno najbrži put da se u cjelini sagledaju divergentne strategije neoliberalizma.

Dok je u procesu društvene modernizacije u gradskim tkivima bila postignuta krhka, ali ipak nekakva ravnoteža između javnih i privatnih interesa – koja se shodno tome reflektirala i na prostorno uređenje grada stvaranjem tzv. javnog prostora – neoliberalna je doktrina za svoj proklamirani cilj odabrala upravo izvlašćenje javnog gradskog prostora i njegovu posvemašnju privatizaciju.

No, za razliku od uobičajenog tumačenja neoliberalnih globalizacijskih procesa koji će faktički utjecaj globalizacije na konkretna lokalna društva tumačiti ‘odozgo’, tj. kao proces u kojem dominiraju transnacionalni, globalni akteri (bilo da je riječ o kompanijama ili o internacionalnim organizacijama), privatizacija se javnog gradskog prostora može tumačiti i rječnikom Saskije Sassen koja o globalizaciji govori kao denacionalizaciji. Naime, denacionalizacija u ovom slučaju označava onu vrstu fenomena u kojima su upravo sama lokalna društva ta koja svojim vlastitim mjerama i načinima društvene regulacije rastaču klasični okvir nacionalne države – rezultirajući u nekoj vrsti globalizacije ‘odozdo’.

Ukoliko je dakle globalizacija složena i difuzna rezultanta procesa ‘odozgo’ i ‘odozdo’, u sličnoj je mjeri kompleksan i difuzan pojam javnog prostora.

Javni gradski prostor koji je bio zamašnjak društvenog razvoja i modernizacije danas je dakle stješnjen prosesima globalizacije ‘odozgo’ i denacionalizacije ‘odozdo’, te je određen još nedovoljno shvaćenim odnosom fizičkog i digitalnog. Jasni neoliberalni odgovor na takvo hibridno i difuzno stanje je totalna privatizacija javnog prostora.

– komprimirajmo neoliberalizam

Parametar brzine i urgentnosti kojeg smo naveli u vezi sa opisom neoliberalizma i sam je u upisan u neoliberalnu retoriku ekonomičnosti, što samo dodatno pokazuje u kojoj su mjeri linije otpora postale propusne i kako otpadnička praksa itekako može biti instrument postizanja prinudnog društvenog konsenzusa.

Operacija:grad, kako glasi naslov događanja čiji je ova konferencija dio, ističe razlikovanje koje nam se čini bitnim: operacija-grad naspram intervencija u grad. Operativnost i operacionalizacija kao otvoreni, kolektivni procesi osmišljavanja, odlučivanja i djelovanja nasuprot stihijskog intervencionizma ekspertsko-ekskluzivističkih politika. Problem, i to ne samo metodski, kojeg smo svjesni i kojeg naglašavamo jest da operativnost o kojoj govorimo nije jednoobrazno i jednim isključivim ciljem određeno postavljanje na-djelo raznorodnih nastojanja i želja, već da se radi o artikulaciji čitavog kolopleta zahtjeva koji isprva niti ne moraju obećavati (da će se iscrpiti tj. realizirati tokom vlastite operacionalizacije).

Operativnost uzeta kao norma potražuje odgovornost i dosljednost, pravovremenost i odmjerenost, no jednako tako i ludizam pa čak i ignoranciju ili tvrdoglavost. Uzeta kao norma ili djelatni stav ona transverzalno presjeca struke, životne stilove i društvene grupe – kreirajući solidarnost jednog zaista političkog djelovanja suprotstavljenog privatizaciji i refeudalizaciji.

– neoliberalizam, neoliberalizmi?

Koliko zapravo postoji neoliberalizama?  Pitanje je to koje se ne tiče samo definicije ili taksonomije oblika neoliberalne stvarnosti, već se radi o pitanju same srži onoga što nazivamo neoliberalizmom.  Neoliberalizam kao pojam, s jedne strane, čini se uvriježenim tehničkim terminom no on je u osnovi pežorativan pa time i polemičan. Govor o neoliberalizmu stoga, htjeli mi to ili ne, već unaprijed svrstava. Ali drugi aspekt tog samog pojma čini se karakterističnijim i važnijim: neoliberalizam je tu oznaka za mjesto ili procese gdje se sistemičke kategorije transferiraju i prevode u geografsko-prostorne kategorije. Može se reći da neoliberalizam shodno tome nije isključivo niti odjeliti skup praksi i koncepata, ni nekakav opis novog globalnog poretka već je riječ o fenomenu u čije pojmovno određenje bitno spada njegova prostorna ekstenzija, kao što u geografskom smislu neoliberalizam ne predstavlja jednu novu geopolitičku intuiciju već se radi o opisu novih prostornih konstelacija koje su određene posve konkretnim mjerama.

Navedeno neoliberalizam čini nečim zaista novim: to da je neoliberalizam sistem-prostor ili pojam-prostor i da ga se stoga ne može odbaciti pozivajući se na klasične matrice ideologije ili svjetskog poretka.

Na pitanje koliko neoliberalizama postoji, tj. na pitanje njegove jednoobraznosti i/ili mnoštvenosti,  možemo odgovoriti  analizirajući mjeru u kojoj su preklopljeni sistem i prostor.

Ako neoliberalizam uzmemo kao uniformni globalni narativ gdje se sistem i prostor skoro u cjelosti preklapaju, radi se o skupu različitih mjera koje su u konačnici doveli do rastakanja modela moderne socijalne države.  Neoliberalizam tako, na primjer, podstiče potpunu slobodu tržišta, privatizaciju javnih dobara te isključivo ograničenu državnu intervenciju u gospodarstvo.

Takav neoliberalni model svoju punu afirmaciju postiže početkom 90ih godina, novim valom globalizacije. Od tog se momenta neoliberalne gospodarske mjere oslanjaju na već postojeći neujednačen nivo razvoja svjetskih regija i društava, te se time ionako već velika razlika u bogatstvu naroda samo još više produbljava. Faktička sloboda prometa roba i kapitala – za što se zalažu zagovornici neoliberalizma – ne dovodi i do slobode kretanja ljudi. Dapače, deklarativna sloboda izbora za mnoge je ljude svedena na izrabljivački rad koji nije dostatan ni za zadovoljenje elementarnih potreba, čak niti u zemljama bogatog Sjevera (tzv. working-poor fenomen). Za elite pak nov način upravljanja ekonomijom donosi ekstra-profite, koji su nemalim dijelom utemeljeni i na golemom razvoju informacijskih tehnologija koje su premrežile i spojile čitav globus – ili barem onaj njegov dio koji je u posjedu i koji upravlja tim informacijskim tokovima.

Neoliberalizam, opisan tako, dovodi do stanja u kojem samo malobrojni uživaju blagodati sve zahuktalijeg tehnološkog razvoja, dok je velika većina svjetske populacije osuđena na život u trajnom siromaštvu na rubovima megalopolisa, u slamovima. David Harvey to izjednačava sa procesom prvobitne akumulacije nazvavši neoliberalno društveno uređenje “akumulacijom putem otimačine”.

No, ako se preklapanje sistema i prostora sagleda manje totalno, dobijamo priču, bolje rečeno, nebrojene priče o neoliberalizmu koje su skoro pa neprevodive i nerazumljive izvan konteksta vlastita nastajanja. Hrvatsko  je društvo, primjerice, učinke neoliberalne ekonomske politike u pravom smislu te riječi iskusilo sa zakašnjenjem tek posljednjih godina – dijelom zbog rata, a dijelom i zbog istovremenog procesa ekonomske tranzicije (tzv. pretvorba i privatizacija) koji se, iako sličan nekim neoliberalnim postavkama, ipak razlikovao od širih, globalnih procesa. U hrvatskom slučaju također i značaj turističke industrije istočno-jadranski prostor specifično smješta u nove globalne geografije.

U ovakvom, labavom narativu neoliberalizam je prije iznimka no pravilo i događa se u strogo definiranim prostornim džepovima. Neoliberalne prakse ovdje parazitiraju na već postojećim infrastrukturama, i ekstra-profit stvaraju računajući sa diferencijalom različitih regija i prostora.

Neoliberalizam: to je istodobno ime za novu historijsku fazu kapitalizma, no to je i jedna teško odredljiva praksa koja parazitira između već postojećih modela, iskorištavajući i produbljujući postojeće razlike.

I kao što je na globalnoj razini mnoštvo alter-globalističkih inicijativa i glasova prije desetak godina počelo glasno artikulirati svoje neprihvaćanje neoliberalističkog društvenog razvoja koji sve mjeri uskim ekonomskim parametrima, tako su i u Hrvatskoj sve zamjetnije građanske inicijative koje se suprotstavljaju nepravdama i kršenjima prava koje takav ekonomski razvoj donosi.

Ali u uvjetima kada je osnovna društvena solidarnost skoro pa nestala, kada je državni aparat izgubio svoje nekadašnju ulogu glavnog medijatora društvenih konflikata i kada je tehnološki razvoj doveo do fragmentacije javnog (medijskog) prostora i dosadašnji oblici građanstva te građanskog angažmana postali su sami upitni.

Stoga kritičko propitivanje neoliberalizma ujedno znači i bitnu redefiniciju pojma građanstva. Zagovaranje socijalne solidarnosti zbog složenog i fragmentiranog institucionalnog okvira ne može tako više biti jednoznačno, niti se može oslanjati na uniformirane obrasce društvenog angažmana.

Novo, kritičko građanstvo koji se želi suprotstaviti praksi sveopće privatizacije javnih dobara i razvlašćivanja u interesu nekolicine tako mora iznaći nove načine samo-organiziranja i artikulacije interesa od općeg značaja.