a ako je tako, dijelom si i sam kriv: bar otkad si naša vlastita imena odlučio tretirati kao arbitrarne elemente u identitetskim slagalicama o čijim konačnim konturama odlučuje ‘autoritet’ tvojih trenutnih javnih hireva i dovitljivosti (‘stipe kostanić’). što je valjda, pored one o ‘mladim lavovima’, samo još jedan način da daješ do znanja koliko bezizgledno je očekivati da ćeš ti, iz perspektive nonšalantnog veterana u svim pitanjima teorijske preuzetnosti, biti u stanju nekom mlađem priznati status diferenciranog govornog subjekta.

kao: mi još uvijek ‘mumljamo’ iz pozicije nekakvog kolektivnog generacijskog predsvjesnog. pri čemu prag intelektualne relevantnosti dakako, igrom slučaja, predstavljaš ti sam. to se zove pad u šablonu generacijskog ‘mišljenja’. to je vrlo skliska staza, utoliko što onoga tko je sebi dodijelio poziciju gospodara obvezuje na neprestanu autolegitimaciju: svaki iskaz iznova treba potvrditi strukturnu nepremostivost jaza u korist gospodareve naturalizirane superiornosti. tamo gdje taj performans ne uspije dobijemo instantno jednu od fundamentalnih drama zapada – komediju nemoćnog, kastriranog oca.

ali možda se čuje i koblenza…
(što bi bio impozantan geografski domet za nefrojdovski lapsus!)

ili su to sve skupa ipak samo nemušte figure koje žele pokazati koliko se osjećamo nebitnim pred nečim tako bitnim kao što su remek djela?

ili se kad tako nešto sročimo osjećamo bitnijim i bližim tome nečemu velikom i primamljivom?

meni je zadnji manceov koncert u močvari najbolji koncert ikad.