Ima knjiga koje vas tjeraju da obznanite vlastitu poetiku, i to ne onu spisateljsku već čitateljsku. Tako u ovom slučaju započinjem sa dva aksioma.
1. Kod značajnih, velikih autora njihove vam najbolje knjige mijenjaju život dok vas njihove samo dobre ostavljaju hladnima.
2. Za razliku od osrednjih pa čak i dobrih knjiga koje su podložne mijenama i različitim interpretacijama koje od tih istih djela doista svaki put iznova stvaraju nova djela, bitna djela – dakle ona koja vam mijenjaju život – uvijek su identična samima sebi, jedincata. Bitne knjige su uvijek iste i nepromjenljive a mijenjate se isključivo vi, čitatelji. Vaša pak preobrazba ne znači da se tim činom promjenilo i samo djelo koje vas je izazvalo da se promjenite – ono ostaje isto i kriterij njegove bitnosti jest u tome da se ono obraća zaista svakome u nakani da vam promjeni život. Slijedom toga se može reći da su jedino one ne-bitne knjige one o kojima možemo nešto znati i o kojima se može nešto uopće i reći dok su bitna djela ne-znatljiva i an-interpretabilna i ako ih se nekako uopće i može razaznati to je onda u uvijek heterogenim učincima, preobrazbama života, koje su izazvali.
Čitateljska poetika slijedom izloženog uvijek je transformativna praksa, nepodložna interpretaciji.
Tags: Albahari, Yugoslavia
7 Comments
da li su i te čitateljeve transformacije slijedom utjecaja ne-znatljive i an-interpretabilne?
ili su to sve skupa ipak samo nemušte figure koje žele pokazati koliko se osjećamo nebitnim pred nečim tako bitnim kao što su remek djela?
ili se kad tako nešto sročimo osjećamo bitnijim i bližim tome nečemu velikom i primamljivom?
meni je zadnji manceov koncert u močvari najbolji koncert ikad.
u koblenzu zabilježeni zagrobni urlici: teorija recepcije se okreće u grobu!
htjedoh reći: u konstanzu!
ali možda se čuje i koblenza…
(što bi bio impozantan geografski domet za nefrojdovski lapsus!)
da je krleža imaginirajući hrvatsku buržoaziju proizveo kojim slučajem teoretičara književnosti ovaj post bi bio karikirana varijanta.
kostaniću plahi, u svakom bi slučaju htio znati što te dovodi da fabuliraš ovako živopisno…
možda su kostanića, pošto je vidio do koje mjere su omaške i tipfeleri umanjili eleganciju mojih komentara, njegov estetski i kritički idealizam nagnali da priči daje definitivniju kritičku formulu.
a ako je tako, dijelom si i sam kriv: bar otkad si naša vlastita imena odlučio tretirati kao arbitrarne elemente u identitetskim slagalicama o čijim konačnim konturama odlučuje ‘autoritet’ tvojih trenutnih javnih hireva i dovitljivosti (‘stipe kostanić’). što je valjda, pored one o ‘mladim lavovima’, samo još jedan način da daješ do znanja koliko bezizgledno je očekivati da ćeš ti, iz perspektive nonšalantnog veterana u svim pitanjima teorijske preuzetnosti, biti u stanju nekom mlađem priznati status diferenciranog govornog subjekta.
kao: mi još uvijek ‘mumljamo’ iz pozicije nekakvog kolektivnog generacijskog predsvjesnog. pri čemu prag intelektualne relevantnosti dakako, igrom slučaja, predstavljaš ti sam. to se zove pad u šablonu generacijskog ‘mišljenja’. to je vrlo skliska staza, utoliko što onoga tko je sebi dodijelio poziciju gospodara obvezuje na neprestanu autolegitimaciju: svaki iskaz iznova treba potvrditi strukturnu nepremostivost jaza u korist gospodareve naturalizirane superiornosti. tamo gdje taj performans ne uspije dobijemo instantno jednu od fundamentalnih drama zapada – komediju nemoćnog, kastriranog oca.
ne mora se on stalno autolegitimirat jer pričamo o značajnom, velikom autoru; sve šta treba je napisat remek-djelo, a dotad nas ovo ostavlja hladnima.
tj očito ipak ne ostavlja ali dođite vi na moj blog.